Izložba Art Omnibus

Pozivamo vas na svečano otvorenje izložbe koju priređuje udruga Omnibus, fotografi:

Hrvoje Serdar, Siniša uštulica, Igor Šeler, Saša Pjanić i Dražen Lapić.

ART OMNIBUS

Ispisivati, slikati svjetlom, pokušati ga zabilježiti, pohraniti u neki medij – bila je želja od davnina. I onda napokon, crtanje svjetlom ostvarilo nam se izumom camere obscure, a potom i prve fotografske kamere. Od tada, bilo to zapisivanje kemijsko ili digitalno, crno-bijelo ili u boji, postalo je najpouzdaniji i najprecizniji medij za pohranjivanje vidnih senzacija, ali i jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih suvremenih medija. Fotografija je nepresušan izvor informacija, sredstvo koje nam može pomoći da utažimo žeđ za spoznajom, preko nje se upoznajemo sa sudbinama i životnim pričama. Ona nam pomaže vidjeti daleke, fizički nedostižne zemaljske krajobraze, zaviriti pod površinu vode, ući u središte zemlje, zabilježiti prostore i prostranstva mikrosvjetova i makrosvjetova. Fotografijom prenosimo poruku, pobuđujemo osjećaje i spoznajemo dublju istinu o pojavama, hvatajući onaj odlučujući trenutak kojim otkrivamo pravu narav onoga što nas okružuje. Već gotovo dvjesto godina ona zaokuplja kreativne pojedince, koji, koristeći se zakonitostima likovnosti: kompozicije, tonskih vrijednosti, ritma linije, plohe i kolorita, uz neizostavan snažan emotivan naboj, inauguriraju fotografiju u novu artističku vrstu, u umjetničku fotografiju.Vodeći se onom duchampovskom sintagmom “da umjetnost treba tražiti, a ne stvarati”, petorica zanimljivih i nadasve vrsnih majstora fotografije otisnula se na “vizualno putovanje” osvajajući krajolike Lijepe Naše, putujući i kamerom bilježeći daleke krajeve, ljude i njihove kulture, predstavljajući nam djelić te ljepote i vlastite fascinacije zajedničkom izložbom fotografija hrvatskog Mediterana i daleke Indije. Omnibusovci: Siniša Uštulica, Igor šeler, Hrvoje Serdar, Saša Pjanić i pridruženi im Dražen Lapić, kao pet autorskih osobnosti ujedinjenih u zrelom i temeljitom promišljanju medija fotografije s različitih aspekata. No ono što ove autore doista objedinjuje zajednički su tematski, koncepcijski i tehnološki nazivnici u njihovu radu, u kojem iščitavamo sklonost ka reportažnoj, putopisnoj fotografiji, izrazito umjetničkog pristupa, kroz potragu za posebnim, zgusnutim prizorom koji u sebi sadrži cjelovitu priču, apel ljudskosti i tajnu smisla i svrhe našeg postojanja. Fotografijom zahvatiti u srž prizora, uhvatiti najbolji trenutak netom probuđene ljudskosti ili najljepšu vizuru prirode. Godine 2006. okupila se skupina ovih fotografskih entuzijasta, započela projekt “Omnibus World Workshop” kako bi svoja druženja u obliku zajedničkih putovanja po udaljenim destinacijama svijeta ujedinila u ostvarivanju kreativnog zadatka unutar medija fotografije kao umjetničke vrste. Apostrofirajući svojim radom potrebu za globalnim promišljanjem i djelovanjem, rušenjem kulturoloških, društveno-socioloških i religioznih granica, omnibusovci daju vlastiti “novi” pogled na stvarnost, društvo i umjetnost u kojoj nema različitosti do one stvaralačke. Nastaje tako OMNIBUS – različitosti povezane istim ciljem. I nastaje art omnibus  – što bismo s latinskog preveli kao  – umjetnost svima. Popularizirati fotografiju kao umjetničku vrstu, učiniti je dostupnijom i privlačnijom, uspjeli su svojim čudesnim pejzažima Hrvatskog primorja i poetskim “dijalozima” s egzotičnim kulturama i destinacijama. Jedna od tih ljubavi i fascinacija objedinjena je u fotografijama s putovanja po Indiji. Obuhvaćenost kulturoloških i socioloških raznolikosti rezultirala je spoznajom egzistencijalnih istovjetnosti i svjesnosti postojanja “prostora” unutar nas samih, koje popunjavamo novim poznanstvima i susretima, koje pak otkrivamo u potragama za vlastitim identitetom. Upravo je fotografija omnibusovcima sredstvo osobne potrage, izgradnje osjećaja i poticaja koje pronalaze u sebi. Stoga je čest motiv koji provocira njihov stvaralački nerv ljudski lik. Čovjek definiran okolinom, nerijetko elementima lokalne arhitekture, koja otkriva njegovu socijalnu pripadnost. Portretirana lica pretvorena u opću metaforu čovjekova egzistencijalnog značenja u svijetu danas, u simbol ljudske tjelesne prisutnosti u određenom prostoru u kojem vremenska kategorija kao da i ne postoji. Ta vitalna prisutnost tjelesnog posebno je naglašena u fotografiji u boji, intenzivnim kolorima i zanimljivim teksturama te svjetlosnim impostacijama, potvrđujući snažan senzibilitet autora i intuitivno poznavanje osnovnih principa gradnje “slike”. Kako bi naglasili svoju priču, koriste se metodama koje spadaju u klasiku fotografskog strukturiranja, od high keya – u kontrastima, close-upa – u prikazu detalja lica kojim postižu dramatičnost naglašavanja, kontrastima svjetlo-sjena, uokvirivanjem  – omeđivanjem glavne figure sadr-žajima arhitekture. U crno-bijeloj fotografiji morfološki kontrasti još su jači, a kompozicija naglašenija. A najljepši segment tog indijskog slikopisa portreti su djece. Iako dotaknuta bijedom, lica su to razvučenog osmijeha, prepuna čiste, netaknute, egzotične i gotovo idealne ljepote. Indija u surovosti zbilje, Indija u ljepoti svojih običaja i raskoši kolora, u blagosti i snazi vjere. Neobični detalji i prizori posjeduju lokalnu prepoznatljivost, ali u globalno jedinstvenoj temi punoj ljudskosti i empatije prema istovjetnoj vrsti, prema čovjeku. Ta istovrsnost i jedinstvenost izdiže prizore tih uradaka iz pojedinačnog u opće, doživljavajući svoju kulminaciju u prikazu hrvatskog krajolika. Autori mu pristupaju kao fenomenu koji pojmovno zahvaćaju usmjeravajući pozornost na dva ključna elementa, na zemlju (stijene) i nebo. A egzaktnost, čistoću i jednostavnost vizualne gramatike fotografije postižu u fantastičnom, izvanzemaljskom krajobrazu otoka Paga. Te fotografije percipiramo kao primicanja k redukciji forme, razvučene horizontalne vizure, monokromnih, ujednačeno elaboriranih površina. Snažnim kontrastima crno-sivog i bijelog grade novi izmaštani pejzaž unutar “slike”, dotičući kozmičko i kozmogonijsko, u finalnom prikazu gotovo posve apstraktno. Ciklus je i stvaran dominacijom tamnih i svijetlih partikula, njihovim izmjenama, horizontom koji izmiče poništavajući podjelu na planove, u dramatici danoj i na samoj površini tek prividno beživotne tvari golog otočkog stijenja, u bogatstvu njegove strukture, u tim prostorima sabrane redukcije u kojima su na čistoj pozadini obrisi jasniji, kutovi oštriji, a plasticitet bogatiji. I ostale fotografije hrvatskog krajolika oslikavaju prirodne zakone suprotnosti: mekoću oblaka i surovost vapnenačkog stijenja, škrtu dalmatinsku zemlju crvenicu, a bogatstvo mora i životnost drevnih maslina. Sol i mirise ružmarina i lavande. Bijelo, plavo, crveno i zeleno. Prkos prirodi i životu. Predstavljenim fotografijama ova zanimljiva petorka pokazuje širinu izražajnih mogućnosti fotografije, od poetsko-metafizičkog pejzaža, emotivnih portreta, reportaže, društveno angažirane fotografije do propitivanja snage i izražajnosti unutar same forme, strukture i efekata svjetla. Potvrđuje umjetničku samosvojnost dosljednu vlastitim stvaralačkim iskustvima i vjernost osobnim preokupacijama – uzajamnom odnosu čovjeka i prirode artikuliranom uvijek s mjesta koje pruža pogled na obje strane, onu objektivnu, koju bilježi “oko” kamere, i onu subjektivnu, duhovnu, koju emanira stvorena fotografija. Priroda i ljudi, njezine mijene i njihov temperament. Krajolici zemlje i krajolici duše.

Sanda Stanaćev Bajzek

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.